11/06/2026
Postoje gljive koje su glasne.
Lavlja griva je svuda, Chaga ima svoje fanove koji o njoj govore kao o religiji.
Agaricus blazei je tiha.
Nije slučajno. Dolazi iz Brazila, iz mjesta zvanog Piedade gdje su lokalni stanovnici imali nešto što istraživači nisu mogli ignorirati – dugovječnost i otpornost koja nije odgovarala ostatku populacije. Netko je napokon pitao što jedu.
Odgovor je bila ova gljiva.
Uveo sam je u rutinu u periodu kad sam svjesno radio na tome da moje tijelo bolje podnosi samo sebe – ne psihološki, nego onaj tihi, biološki stres koji se nakuplja godinama iz lošeg zraka, hrane koja nije savršena.
Agaricus blazei ima profil beta-glukana koji je drugačiji od većine gljiva. I tijelo to nekako prepozna.
Iako teško je pinpointati jednu stvar. Ali period u koji sam je uveo bio je jedan od rijetkih gdje nisam pao kad je pola ljudi kašljalo oko mene. Možda slučajnost. Možda ne.
Ostaje u rotaciji. Između Chage i Lavlje grive, negdje u sredini – ne viče, ali radi svoje.